Ako želiš preživjeti, moraš biti jak i pametan

Davno, davno živjeli su veliki prijatelji Gospodin Željezo, Gospodin Staklo i Gospodin Kiseli Krastavac. Gospodin Željezo bio je od željeza, Gospodin Staklo od stakla, a Gospodin Kiseli Krastavac od kiselih krastavaca. Bili su siromasi koji nisu mogli raditi i živjeli su u maloj kolibi pokraj velikog ogrova dvorca.

Odlazili su u ogrovu kuhinju i jeli, a zatim se vraćali u svoju malu kolibu. No jednoga dana, dok su jeli, ogrova ih je žena ugledala u kuhinji, naljutila se i rekla im da ovamo ne smiju dolaziti.

Sutradan su se vratili i počeli jesti u kuhinji, ali ona ih je opazila i ovaj put se jako razljutila. Pobjegli su, no ona je potrčala za njima i ovaj put uhvatila Gospodina Staklo te puhnula na njega. Gospodin Staklo odletio je u zrak, pao i razbio se u komadiće, i tako umro. Prijatelji su bili tužni, ali ništa nisu mogli učiniti za njega.

Idućeg dana Gospodin Željezo i Gospodin Kiseli Krastavac opet su otišli i počeli jesti, ali ona je opet krenula za njima. Pobjegli su, no ona ih je slijedila i ovaj put uhvatila Gospodina Kiseli Krastavac. Puhnula je na njega, on je odletio u zrak i pao, a zatim je puknuo i umro. Gospodin Željezo bio je vrlo tužan i ljut te se želio osvetiti.

Idućeg dana Gospodin Željezo otišao je u ogrovu kuhinju i počeo jesti. Ona ga je ugledala i upitala želi li umrijeti kao njegovi prijatelji. Gospodin Željezo rekao je da ga ne može ubiti pa je puhnula na njega, i Gospodin Željezo odletio je u zrak i pao, ali nije umro jer je bio od željeza. Zato je puhnula jače nego prvi put, ali on i dalje nije umro. Pokušala je opet, no dok je puhala na njega, razdrla su joj se usta, a Gospodin Željezo smijao joj se.

Otišla je krojaču da joj ponovno zašije usta. Poslije toga došla je do male kolibe Gospodina Željeza i povikala: „Dođi ovamo ako si jak muškarac!” Gospodin Željezo izašao je iz svoje kolibe, a ona je pokušala puhnuti na njega, no usta su joj se opet razdrla. Gospodin Željezo smijao joj se. Bila je vrlo ljuta pa je opet otišla krojaču da joj ponovno zašije usta.

Nije ga mogla ubiti, ali je smislila da ga uhvati kad dođe u njezinu kuhinju. Tako je idućeg dana Gospodin Željezo otišao u kuhinju, a ogrova ga je žena uhvatila, strpala u čvrstu vreću, svezala vreću krvnikovim užetom i odredila svoju kćer Memonu da pazi na Gospodina Željeza.

Ogrova je žena htjela skuhati Gospodina Željeza i pozvati svu rodbinu da ga pojede, pa je kćeri rekla da pazi i ni u kom slučaju ne otvara vreću. Zatim je izašla iz kuće pozvati obitelj na večeru.

Gospodin Željezo čuo je da ga namjerava pojesti. Razmišljao je kako da izađe iz vreće. Počeo je glasno žvakati žvaku i govoriti: „Crvena žvaka, mmmm, njam njam! Zelena žvaka, mmmm, njam njam! Plava žvaka, mmmm, njam njam!”, što je ponovio mnogo puta. Srećom, ogrova je kći (Memona) poželjela žvaku pa je zamolila Gospodina Željeza da joj da komadić.

Gospodin Željezo rekao joj je da joj ne može dati žvaku jer je vreća svezana. Rekao je da može napraviti malu rupu u vreći, ali ona je odgovorila da ne smije jer joj je majka zapovjedila da vreću ne otvara. Gospodin Željezo pričekao je minutu, pa opet ponovio: „Crvena žvaka!!! mmmm, njam njam! Zelena žvaka!!!! mmmm, njam njam! Plava žvaka!!!!! mmmm, njam njam!” Naposljetku je pristala da napravi malu rupu.

Napravila je malu rupu i rekla: „Daj mi komadić žvake, molim te.” No Gospodin Željezo rekao joj je da ne može izvaditi žvaku jer je rupa premala, pa ju je proširila i upitala: „Hoćeš li mi sad dati žvaku, molim te?”, ali on je opet rekao: „Ne mogu, rupa nije dovoljno velika!” Proširila ju je još više, ali Gospodin Željezo nije pristajao sve dok rupa nije bila dovoljno velika da kroz nju izađe.

Kad se ogrova žena vratila s rodbinom, vidjeli su da je jelo već na stolu. Ogrova žena rekla je kako joj je kći izvrsna jer je skuhala Gospodina Željeza, pa su počeli jesti.

Ali kad su završili s jelom, ogrova je žena otišla do hladnjaka, otvorila ledenicu i ugledala glavu svoje kćeri. Vrisnula je: „NEEEEE!?!????” i briznula u plač, a Gospodin Željezo počeo se smijati i pobjegao na krov ogrove kuće.

Popela se za njim na krov, ali Gospodin Željezo narugao joj se i rekao: „Ovo je Memonina košulja”, pa joj je bacio košulju. Histerično je plakala, a on je rekao: „Ovo je Memonina haljina” i bacio joj je. Zatim je rekao: „Ovo su Memonine gaćice” i njih joj je također bacio.

Naposljetku je Gospodin Željezo pobjegao daleko, zadovoljan što se osvetio za smrt svojih prijatelja, a ogrova je žena izgubila sve što je voljela.

Pouka ove priče je: