Ako želiš preživjeti, moraš biti jak i pametan

Davno, davno, živjeli su bliski prijatelji: gospodin Željezo, gospodin Staklo i gospodin Kiseli Krastavac. Gospodin Željezo bio je od željeza, gospodin Staklo od stakla, a gospodin Kiseli Krastavac od kiselih krastavaca. Bili su siromasi koji nisu mogli raditi i živjeli su u maloj kolibi pored velikog dvorca jedne ghule.

Odlazili su u ghulinu kuhinju, najeli se, pa se vraćali u svoju malu kolibu. Ali jednog dana, dok su jeli, ghulina žena ih je ugledala u kuhinji, naljutila se i rekla im da više ne smiju dolaziti.

Sljedećeg dana vratili su se i opet počeli jesti u kuhinji, ali ih je ona ugledala, i ovaj put je bila bijesna. Pobjegli su, a ona je krenula za njima i ovaj put uhvatila gospodina Stakla te puhnula u njega. Gospodin Staklo se vinuo u zrak, pao, razbio se u komadiće i umro. Prijatelji su bili tužni, ali nisu mogli ništa učiniti za njega.

Sljedećeg dana gospodin Željezo i gospodin Kiseli Krastavac opet su otišli i počeli jesti, a ona je ponovo krenula za njima. Pobjegli su, ali ona je jurila za njima i ovaj put uhvatila gospodina Kiselog Krastavca, pa puhnula u njega. Vinuo se u zrak i pao, onda je pukao i umro. Gospodin Željezo bio je veoma tužan i ljut i poželio je osvetu.

Sljedećeg dana gospodin Željezo otišao je u ghulinu kuhinju i počeo jesti. Ona ga je ugledala i upitala želi li umrijeti kao njegovi prijatelji. Gospodin Željezo rekao je da ga ne može ubiti. Tada je puhnula u njega, gospodin Željezo se vinuo u zrak i pao, ali nije umro jer je bio od željeza. Zato je puhnula jače nego prvi put, ali on i dalje nije umro. Pokušala je ponovo, ali ovaj put, dok je puhala u njega, pukla su joj usta, a gospodin Željezo se nasmijao njoj.

Otišla je krojaču da joj zašije usta. Poslije toga došla je do male kolibe gospodina Željeza i povikala: „Izađi ako si snažan muškarac!“ Gospodin Željezo izašao je iz svoje male kolibe, ona je pokušala puhnuti u njega, ali su joj usta ponovo pukla. Gospodin Željezo se nasmijao njoj. Bila je veoma ljuta pa je opet otišla krojaču da joj ponovo zašije usta.

Pošto ga nije mogla ubiti, smislila je da ga uhvati kad dođe u njenu kuhinju. Sljedećeg dana gospodin Željezo otišao je u kuhinju, ali ga je ghulina žena uhvatila, strpala u jaku vreću i svezala je krvnikovim konopcem, a svoju kćer Memonu odredila je da pazi na gospodina Željeza.

Ghulina žena htjela je skuhati gospodina Željeza i pozvati cijelu porodicu da ga pojede, pa je kćeri rekla da pazi da ne otvori vreću. Zatim je izašla iz kuće da pozove porodicu na večeru.

Gospodin Željezo čuo je da ga želi pojesti. Razmišljao je kako da izađe iz vreće. Počeo je glasno žvakati žvaku i govoriti: „Crvena žvaka, mmmm, njam njam! Zelena žvaka, mmmm, njam njam! Plava žvaka, mmmm, njam njam!“, i to je ponavljao mnogo puta. Na sreću, ghulina kći (Memona) poželjela je žvaku pa je zamolila gospodina Željeza da joj da jedan komad.

Gospodin Željezo rekao joj je da joj ne može dati žvaku jer je vreća svezana. Rekao joj je da može napraviti malu rupu u vreći, ali ona je odgovorila da ne smije jer joj je majka naredila da ne otvara vreću. Gospodin Željezo sačekao je minut, pa ponovo ponovio: „Crvena žvaka!!! mmmm, njam njam! Zelena žvaka!!!! mmmm, njam njam! Plava žvaka!!!!! mmmm, njam njam!“ Na kraju je pristala da napravi malu rupu.

Napravila je malu rupu i rekla: „Daj mi komad žvake, molim te.“ Ali gospodin Željezo joj je rekao da ne može izvaditi žvaku jer je rupa premala. Ona ju je proširila i upitala: „Hoćeš li mi sada dati žvaku, molim te?“ Ali on je opet rekao: „Ne, ne mogu, rupa nije dovoljno velika!“ Proširila ju je još više, ali gospodin Željezo nije pristajao sve dok rupa nije postala dovoljno velika da kroz nju može izaći.

Kad se ghulina žena vratila sa porodicom, vidjeli su da je hrana već na stolu. Ghulina žena rekla je da je njena kći odlična jer je skuhala gospodina Željeza, pa su počeli jesti.

Ali kad su završili s jelom, ghulina žena otišla je do frižidera, otvorila zamrzivač i ugledala glavu svoje kćeri. Vrisnula je: „Neeeeeee!?!????“ i počela plakati, a gospodin Željezo je prasnuo u smijeh i pobjegao na krov ghulinine kuće.

Popela se za njim na krov, ali joj se gospodin Željezo narugao i rekao: „Ovo je Memonina košulja“, pa joj je bacio košulju. Ona je histerično plakala, a on je rekao: „Ovo je Memonina haljina“ i bacio joj je. Zatim je rekao: „Ovo su Memonine gaćice“ i njih joj je bacio.

Na kraju je gospodin Željezo pobjegao daleko, zadovoljan jer se osvetio za smrt svojih prijatelja, a ghulina žena izgubila je sve što je voljela.

Pouka ove priče je: